Hrvatski ovčar najstarija je hrvatska autohtona pasmina. Pretpostavlja se da se tijekom više stoljeća razvila od potomaka „sojeničkog psa“ (Canis Familiaris Palustris) na području istočne Slavonije. Postoji hipoteza o porijeklu prema manuskriptu biskupa Petra Bakića, zabilježena 1719. godine u Đakovu, koja se pak poziva na jedan raniji zapis đakovačkog biskupa Petra iz 1374. godine po kojoj je pasmina pristigla u Hrvatsku prilikom doseljenja Hrvata iz njihove prvotne domovine.
Sustavni uzgoj
Sustavni uzgoj hrvatskog ovčara započinje prof. dr. Stjepan Romić 1935. godine na području Đakova i njegove okolice. Na 1. državnoj izložbi pasa u Zagrebu održanoj 29. i 30. listopada 1949. godine pasmina je službeno predstavljena, a Generalna skupština FCI-ja prihvatila je u Varšavi 7. i 8. svibnja 1969. godine standard hrvatskog ovčara pod brojem 277 i svrstala ga u I. FCI grupu – ovčarski i pastirski psi.
Hrvatski ovčar pas je kombiniranih svojstava, svestrano uporabiv, koristi se za čuvanje i upravljanje stadima domaćih životinja, kao univerzalni čuvar kuće, tj. imanja ili kao pas za pratnju. Hrvatski ovčar pokazao se vrlo uspješnim u primjeni u agilitiju te sličnim kinološkim sportovima. Prema povijesnim podacima, koji su sačuvani zahvaljujući đakovačkim biskupima, u arhivu Đakovačko-osječke nadbiskupije, Đakovo se ističe kao kolijevka uzgoja pasmine hrvatski ovčar. Danas se 80% ove pasmine u Hrvatskoj uzgaja u Đakovu, te su psi iz đakovačkog uzgoja redovito na tronu svjetske i europske kinološke pozornice.