Đakovom i Đakovštinom su tijekom povijesti prolazili razni narodi. Na ovim su se prostorima vodili mali i veliki ratovi. Državni ugovori,okupacije i ratovi moralisu ostaviti velike posljedice u svakom, pa tako i u kulturnom pogledu. Generacije đakovčana i osoba, koje su živjele i djelovale u gradu, njegujući i čuvajući kulturnu baštinu očuvale su duh i svoju narodnost. Miješanje različitih naroda i njihovih kultura obogatile su kulturu ovdašnjih starosjedilaca i tako ju učinile vrlo osebujnom i prepoznatljivom u cijelom svijetu.
Odakle tambura?
Tambura je žičano, trzalačko glazbalo. Različita je naziva, veličina, oblika i broja žica. U Slavoniji i Baranji (i u Hrvatskoj) tambura nije autohtono,već tradicijsko glazbalo. Prema budističkoj mitologiji prvu je tamburu napravio bog Tamburu, zaštitnik glazbe i glazbenika.
U Bosnu su Turci donijeli preteču današnje tambure (samicu-svira samac tamburaš) tijekom 14. i 15. st. Prvi pisani spomen o tamburi potječe iz godine 1551. (Bosna). Šokci su je iz Bosne proširili po cijeloj Slavoniji, Baranji, Vojvodini, a kasnije i po čitavoj Hrvatskoj. U jednom dokumentu iz 1670. god. koji je pronađen u Šibeniku spominju se dvije tamburice.
Pisani tragovi
Možda prve pisane tragove o glazbenom životu u Đakovu i Đakovštini nakon izgona Turaka možemo naći u jednom zapisu biskupa Petra Bakića (1716.-1749.) iz 1725. godine. Između ostalog nalazimo: „ A kada se bude koji ženio ter darovi sa svom svadbom više budu stali od četiri aliti pet forinti, bisaga plati gospodi dvanaest forinti i paličje prime, koja svadba ne ima više tarpiti, od jednog ručka prez svatova, barjaka, kola, bubnja i svirala…“. Među prvim izvorima koji spominju tamburu u Slavoniji je „Satir“ (1762.) Matije Antuna Relkovića (1732.-1798.). Ima još dosta zapisa o glazbenom životu u našem gradu iz toga vremena, isključivo vezano uz crkveni život,no nigdje se ne spominje tambura.
Tamburaši u Đakovu
Od godine 1834. Đakovačko sjemenište bilo je središte ideja ilirskog preporoda u ovom dijelu Slavonije. U Đakovu je god. 1841. osnovan Književni zbor duhovne mladeži čiji su članovi bili Mato Topalović i Juraj Tordinac. Zbor je, osim pisane riječi, njegovao duhovnu i rodoljubnu glazbu. Opće je poznato i prihvaćeno da je prvi tamburaški zbor u Hrvatskoj ( 6 članova ) osnovao Osječanin Pajo Kolarić godine 1847. Manje je, međutim, poznato da je pet godina prije u Đakovu u sklopu Zbora duhovne mladeži utemeljena glazbena sekcija Tamburaši ilirski. Dakle godine 1842.Topalović je iste godine u Osijeku izdao knjigu slavonskih narodnih pjesama „Tamburaši ilirski“.
Zaključiti je da je Đakovo, ne među prvima, nego prvi u Hrvatskoj imalo tamburaški sastav.Zbog čega se onda Pajo Kolarić smatra osnivačem prvog tamburaškog sastava? Pa, stoga što je to prvi zapisao i objavio Osječanin Franjo Ksaver Kuhač (1834.-1911.), utemeljitelj hrvatske melografije i muzikologije,u knjizi „Ilirski glazbenici“, a svi koji su se poslije bavili pisanjem o tamburi taj su podatak samo prepisivali. Godine 1863. osnovano je pjevačko društvo „Sklad“, preteča današnjeg istoimenog KUD-a. Vjerojatno poticajem i idejama biskupa Strossmayera, koji je bio i počasni član društva.
Godine 1896. osnovano je pjevačko društvo „Preradović“, u sklopu kojega je djelovao i tamburaški zbor. Potkraj 2. svjetskog rata rad društva se gasi.
Tamburaški zborovi i orkestri
Tridesetih godina prošlog stoljeća đakovački obrtnici su osnovali Tamburaški zbor hrvatske obrtne omladine, koji je, između ostalih nastupa, sudjelovao na 1. smotri tamburaških društava u Osijeku 1937.godine. Poslije rata Antun Horvat osniva tamburaški orkestar u Školi učenika u privredi. Godine 1952.osnovano je pjevačko društvo „Ivo Lola Ribar“. U društvu je djelovala i tamburaška sekcija. Iste godine u Đakovo dolazi Franjo Josip Kosina (1907.-1983.), koji osniva tamburaški orkestar u školi, a bio je inicijator osnivanja Tamburaškog orkestra pri Narodnom sveučilištu „August Cesarec“, i Gradske glazbene škole (1952.-1957.). Orkestar je imao niz zapaženih nastup diljem Hrvatske, a vrlo je uspješno nastupao i na Đakovačkim vezovima. Tamburaši su bili aktivni i u RKUD-u „Meteor“ (1975.-1977.)
Kulturno-umjetnička društva
I nakon 114 godina, 1977.god. đakovački obrtnici obnavljaju rad pjevačkog zbora „Sklad“, koji će nešto kasnije postati gradsko društvo KUD „Sklad“. U sklopu društva godine 1981. započinju s radom folklorna i tamburaška sekcija, koje djeluju do današnjih dana. Pjevački zbor „Sklad“vrlo uspješno i zapaženo djelovao je do početka domovinskog rata, kada zbog ratnih djelovanja prekida s radom, koji poslije nije obnovljen. Od 1977. godine zborovođe su bili Franjo Josip Kosina, Vinko Brezovar, Adelhaida Glešć i Adam Pavić.
Godine 1985. osnovano je RKUD-o PIK-a Đakovo, koje od 1998. g. nosi ime „Tena“. U društvu vrlo uspješno djeluju tamburaške sekcije, tamburaška škola, a neko vrijeme je bio aktivan tamburaški orkestar.
Grad s mnogobrojnim tamnburaškim sastavima
Zahvaljujući, među ostalima, Đakovačkim vezovima, kulturo-umjetničkim društvima, školama, mnogim pojedincima i ustanovama, Đakovo ima vrlo zapaženu ulogu u razvoju, njegovanju i očuvanju tamburaške glazbe u Hrvatskoj. Osnivanjem, njihovim vrlo kvalitetnim radom i djelovanjem, Đakovo postaje grad s najviše popularnih i poznatih tamburaških sastava u Hrvatskoj. Neki su svojim nastupima u europskim zemljama, Australiji, Americi i Kanadi popularizirali slavonsku i hrvatsku narodnu pjesmu i tamburašku glazbu. Evo samo onih najpoznatijih: “Slavonske lole“, “Dyaco“, “Zvona“, “Izvor“, “Slavonija band“, „Slavonski dukati“, “Nova banda“, “Kadenca“, “Inat slavonski“, “Slavonski san“…
U Đakovu je godine 1999. započela s radom osnovna glazbena škola pri OŠ „Ivan Goran Kovačić“. Na tamburaškom odjelu se odgajaju i obrazuju novi naraštaji đakovačkih tamburaša koji sviranje na tamburama podižu na višu,umjetničku razinu.
Ovo je vrlo kratki prikaz razvoja tamburaštva u Đakovu. Nije naodmet ponoviti da je u našem gradu davne godine 1842. utemeljen, možebit, prvi tamburaški sastav u Hrvatskoj!
Uz zahvalu svima koji su nešto učinili za tamburu i tamburašku glazbu, želim današnjim i budućim generacijama tamburaša još puno uspješnih godina, a na diku, ponos i slavu šokačke, slavonske i hrvatske narodne baštine!