„Đakovački vezovi zaista su vez naroda“, pisao je književnik Matko Peić: „Čovjek Đakovštine, kao rijetko koji u Hrvatskoj, živi među svojima, bližnjima etički organski, kao što nit vune estetski organski živi u vezu. Treba otići preko godine pa ih vidjeti kad oru, siju, žanju, kad pjevaju u svatovima, kad na sprovodu koračaju iza mrtvaca. Uvijek: kao nit uz nit u ćilimu! Narodna nošnja dobije svoju pravu ljepotu, da ne kažem svoj puni smisao, kad iziđe iz muzeja s lutke u selo na živa težaka. Tek kad se rubina nabora niz dva lijepa ženska bedra, tek onda možeš spoznati što znači izraz da je rubina ‘skitita’. Moraš vidjeti žive te grudi, bokove i leđa, na koja će doći ornamentni zvani: klas, paunovo perje i rastov list! Gledajući povorke u narodnoj nošnji; imaš osjećaj da su livade umarširale u grad, da je u Đakovu defile šuma. I da ne prolaze momak i djevojka, nego raspupao grm divlje ruže i mlada šljiva u cvatu...“
Iz povijesti
Đakovački vezovi nezaobilazan su simbol Đakova, iako se održavaju od 1967. godine, ostavljaju dojam da se održavaju u Đakovu već stoljećima. Prvi Đakovački vezovi održani su 2. i 3. srpnja 1967., pod vodstvom dr. Zvonimira Benčevića, kao specifična prigodna turističko-kulturna manifestacija u povodu Međunarodne godine turizma pod nazivom Svečane igre Slavonije i Baranje Đakovački vezovi. Priredba je bila uvelike uspješna pa je odlučeno da postane tradicionalna.
Vezovi danas
Svake se godine okuplja nekoliko tisuća sudionika iz svih hrvatskih krajeva, ali i iz inozemstva, a posjetitelji mogu uživati u ljepoti narodnih običaja, nošnji, pjesme, plesa, rukotvorina, gastronomskih specijaliteta. Među atraktivnim vezovskim priredbama izdvaja se svečana povorka svih sudionika, programi otvaranja i zatvaranja Vezova, konjička natjecanja i mimohod svatovskih zaprega i jahača, gastronomski i glazbeni programi. Ova priredba nastala je i održala se na iznimno snažnim temeljima skrbi za narodnu baštinu u Đakovu, koje je po mnogočemu jedno od najznačajnijih središta hrvatskog folklora. U Đakovu je uvijek jedan od kulturnih imperativa bio skrb za narodnu baštinu, a napose se to vidjelo i u vrijeme biskupa Strossmayera kada djeluju sakupljači narodnog blaga Josip Lovretić, Milko Cepelić, Matija Pavić, Ferdo Filipović, Ilija Okrugić, Nikola Tordinac... I sam Strossmayer posjedovao je „brojne predmete narodnog obrta, pa tako i primjerke nošnji, te raznih narodnih tkanja i vezova”.
Kulturna baština i u katedrali
Pozitivan odnos prema tradiciji vidi se u đakovačkoj katedrali pa tako na fresci Poklonstvo kraljeva i pastira (L. Seitz 1878.) uočavamo Hrvata u narodnoj nošnji, Slavonku u budrovačkoj nošnji (vezenki), zatim u nošnje odjevene seljake i pastire. Pod na katedrali napravljen je tako da „oponaša djela narodnoga obrta, a vidljivi su elementi narodnog rukotvorstva i na pročelju katedrale.
Prepoznatost i na svjetskoj razini
UNESCO je u popis svjetske kulturne baštine uvrstio i Ljelje koje su jedan od simbola Vezova te slavonski bećarac koji tako skladno odjekuje đakovačkim sokacima u vrijeme Đakovačkih vezova – zlatnih – jer se održavaju u vrijeme žetve slavonskoga zlata – pšenice; zlatnih jer je simbol Đakova i Đakovštine zlatovez na najljepšim narodnim nošnjama na svijetu!